Osijek - Chicago - Washington - Osijek

Datum objave: 21.12.2017.

Ne događa se često da imamo priliku otići na drugi kontinent, u milijunski grad u kojem imamo mogućnost umrežavati se sa zanimljivim, inspirativnim i iskusnim ljudima te naučiti kako funkcionira poduzetništvo i zajednica općenito u Sjedinjenim Američkim Državama.

Upravo takva prilika pružila se našem voditelju Tomislavu Barbariću prije nekoliko tjedana.

NEDAVNO SI SE VRATIO IZ SAD-a. KOJIM POVODOM SI BORAVIO TAMO?

Sudjelovao sam u programu organizacije World Chicago. To je udruga koja ugošćuje ljude iz cijelog svijeta s ciljem dodatnog usavršavanja i područja u kojima se oni bave. Pokrivaju dosta različita područja – od zaštite okoliša, ljudskih prava do poduzetništva, inovacija i tehnologije.

Konkretan program u kojem sam ja sudjelovao zove se: Tech, Inovation and Entrepreneurship program koji je namijenjen zemljama zapadnog Balkana (Slovenija, BiH i Srbija). Dvanaest osoba sudjeluje u programu po jednom ciklusu, a ciklus ide dva puta godišnje (proljeće i jesen), ja sam sudjelovao u ovom jesenskom. Nas petero bilo je iz Hrvatske, troje iz Slovenije i četiri osobe iz Bosne i Hercegovine. World Chicago pomaže pri pronalasku organizacije čiji su ciljevi isti ili slični afinitetima sudionika programa. Tako smo svi proveli po četiri tjedna svatko u svojoj organizaciji, a peti tjedan je organizirana završna konferencija u Washingtonu za sve sudionike programa iz cijelih Sjedinjenih Država. Bilo nas je oko 250.

KAKO SI ČUO ZA WORLD CHICAGO?

Putem interneta odnosno ljudi koji su već prije sudjelovali u programu. Poznanik iz studentskih dana podijelio je informaciju o samom programu i konferenciji koja se organizira u Zagrebu na kojoj su sudjelovali i ljudi iz SAD-a. U međuvremenu sam upoznao i jednu osobu iz Osijeka koja je sudjelovala u tom programu čije iskustvo je bilo više nego pozitivno pa sam odlučio pokušati se prijaviti i sudjelovati u programu. Proces prijave je dugotrajan, ali vrijedan truda. Također, jedan od uvjeta programa je „cultural exchange experience“ odnosno smještaj u američkoj obitelji kako bi što vjerodostojnije „iskusili“ njihov način života. Moji domaćini su bili vrlo srdačni i ljubazni, a i sami su prije sudjelovali u sličnim programima razmjene i bili su željni upoznavanja novih ljudi, kultura.

PREDSTAVI ORGANIZACIJU U KOJOJ SI RADIO ČETIRI TJEDNA?

Dobio sam organizaciju koja je vrlo slična mojoj, odnosno radio sam isto u poduzetničkom centru. To je bio „Coleman Entrepreneurship Center“ koji djeluje pri DePaul University College of Business koje ima oko 45 000 studenata, znači duplo više nego osječko sveučilište. De Paul je jedno od nekoliko privatnih sveučilišta i to je svijet koji funkcionira prema drugačijim principima.

Sama organizacija je vrlo slična Centru za poduzetništvo u smislu programa koje radimo – za poduzetnike početnike, mentorski program, edukacije i slično, ali oni su više okrenuti svojim studentima i bivšim studentima odnosno alumnijima koji im se mogu obraćati i kasnije u bilo kojoj fazi svog života. Moja je želja bila upoznati njihov poduzetnički eko sustav i kako izgleda sustav poduzetničke potpore te kako se i zašto poduzetništvo razvilo u Americi tj. Chicagu. Želio sam saznati što je kod njih bolje i što se od toga može primijeniti kod nas.

OPIŠI JEDAN SVOJ TIPIČAN RADNI DAN?

Još u Hrvatskoj smo dobili okvirni kalendar događanja tako da od 20 radnih dana, imali smo 4 ili 5 dana koja su bila rezervirana kao cjelodnevna događanja kao npr. „Chicago Inovation Awards“, „Edison Talks“ i slično. Dobio sam drugi kalendar događanja i plan aktivnosti od svog mentora Bruce Leecha. Također sam se s ostalim sudionicima programa dogovorio da ćemo svi međusobno posjetiti pripadajuće organizacije, a i svaki dan ima velik broj događanja u poslovnom svijetu Chicaga. U početku je bilo dosta izazovno uskladiti sve te kalendare i obveze i to je nešto na što su nas upozorili, da ćemo vrlo brzo morati odlučiti u kojem smjeru želimo ići jer nećemo moći sve posjetiti, što se na kraju pokazalo i istinitim. Drugi tjedan sam na poslu boravio doslovno od devet ujutro do devet navečer jer sam želio što više toga posjetiti odnosno sudjelovati u što više događanja, radionica i predavanja. U isto vrijeme su se pojavljivala neka nova događanja koja sam želio posjetiti, ali i obitelj kod koje sam boravio je imala želje odvesti me na različita mjesta, a i želio sam posjetiti određene znamenitosti, muzeje ili izložbe zajedno s kolegama sudionicima programa. Vrijeme je doslovno proletjelo! Sad kad razmišljam, tih mjesec dana je prošlo prebrzo i tek sad shvaćam koliko toga nisam uspio vidjeti, a htio sam.

Svaki dan je bio poprilično sadržajan. Nažalost, dosta vremena se gubi na dolazak s jedne lokacije na drugu. I po sat vremena nam je trebalo s jednog kraja grada do drugog i to u najboljem slučaju. Na posao sam putovao oko sat vremena u jednom smjeru što je bilo jako dobro jer su drugi sudionici putovali puno duže od mene. Vrijeme sam kratio većinom na internetu odnosno komunicirajući s Hrvatskom jer je u vrijeme kad sam ja išao na posao, bio kraj radnog vremena u Hrvatskoj. Poslije posla sam se većinom nalazio s ostalim sudionicima negdje u gradu, naravno kako je tko kada mogao doći i uglavnom sam se s nekima od njih i vraćao kući.

KAKO JE TEKLA KOMUNIKACIJA NA ENGLESKOM JEZIKU?

Moram priznati da sam s tim dijelom bio vrlo zadovoljan. Jedan od mojih osobnih ciljeva je bio što više usavršiti engleski jezik koji i inače aktivno koristim u poslu, ali dogodi se da dugo vremena ne progovoriš nijednu rečenicu na engleskom. Kad sam došao u Chicago, cjelodnevna komunikacija je bila na engleskom osim kad sam se nalazio s drugim sudionicima programa, ali čak i s njima ako su u društvu bile kolege iz Slovenije koji su mlađi pa nisu razumjeli hrvatski/bosanski tako da smo onda i mi međusobno razgovarali na engleskom jeziku što je bilo dosta zanimljivo. Savjetujem svima koji žele usavršiti neki jezik da se što manje koriste materinjim u takvom okruženju jer će tako puno lakše i bolje unaprijediti svoje znanje. Upozoravali su nas da vjerojatno nećemo baš u potpunosti razumjeti Amerikance jer pričaju brzo i da slobodno govorimo svima da uspore, ali mogu reći da se nitko od nas dvanaest nije žalio da nekog nije mogao razumjeti.

KOJA JE NAJVEĆA RAZLIKA IZMEĐU HRVATSKIH I AMERIČKIH PODUZETNIKA?

Najveća razlika je u načinu razmišljanja odnosno mentalnom sklopu. Amerikanci vjeruju u tržište i dolar. I vjeruju u sebe. I ne očekuju tuđu pomoć. Spremni su preuzeti inicijativu i to im je osnovna postavka. Kod nas je na snazi „netko drugi će riješiti moje probleme.“ U našem društvu se previše oslanjamo na državu, na EU, na bilo koga drugoga da rješava naše probleme dok su Amerikanci vrlo proaktivni po pitanju rješavanja određenih problema, a time i poduzetništva. Tako na primjer kada treba obnoviti neko dječje igralište, kod nas se pišu pisma gradonačelniku, dok se Amerikanci skupe i zajednički dogovore tko će što donirati kako bi sami obnovili igralište. Chicago je podijeljen u četvrti koje se zajednice same po sebi, i koje su jako bliske. Ljudi unutar tih zajednica funkcioniraju poput proširenih obitelji. Znaju se jako dobro, pomažu jedni drugima, organiziraju zajedničke manifestacije, sajmove, radne akcije, igre za djecu, što god treba da zajednica što bolje funkcionira na radost svih.

Što se tiče poduzetništva, nije sramota propasti, odnosno ne uspjeti odmah. Većina njih (poduzetnika) je propala nekoliko puta, ali su opet pokušavali iznova i tražili nove ideje. Sljedeća stvar je suštinska razlika među našim zemljama, a to je veličina tržišta. Sam Chicago ima nekih sedam milijuna stanovnika, s predgrađima i do deset milijuna ljudi. Veličina tržišta igra značajnu ulogu u poslovnim uspjehu, zato je i moj savjet svim poduzetnicima da gledaju šire od granica Hrvatske. Razlika je i u vlasništvu kapitala. Kapital je puno dostupniji u Chicagu i postoji puno načina da prezentirate svoje ideje kao i da pronađete investitore. Puno je više novca u privatnim rukama nego u državnim. Mi još nismo prihvatili kapitalizam onakav kakav postoji u SAD-u. Uzeli smo neke dijelove i prilagodili ih našem tržištu, ali to nije to. Proaktivnost i poduzetništvo kreće od najranije dobi, od vrtića. I djeca se uče da stalno propitkuju svijet oko sebe pa i autoritete i sve ostalo. Prosječni Amerikanac će sve ispitati dok bi se kod nas takva osoba smatrala napornom i dosadnom.

ŠTO TE SE NAJVIŠE DOJMILO U SAD-u?

Možda najveća predrasuda koju sam imao o Amerikancima jest da oni nisu povezani i da žive po principu – svatko je čovjek sam za sebe, da međusobno ne razgovaraju, da su otuđeni jedni od drugih i da nema neke prevelike bliskosti, ali su me u potpunosti razuvjerili. Što se stambenih četvrti tiče, svima je stalo da žive u što sigurnijem susjedstvu pa i da surađuju s lokalnom policijom s kojom komuniciraju e-mailom. I svi vraćaju svojoj zajednici. Znači društveni doprinos i odgovornost prema zajednici je nešto što je kod nas na nas vrlo niskoj razini svijesti. Svaka osoba uz svoj posao ima svoju nekakvu aktivnost, inicijativu, zakladu ili udrugu u kojoj volontira i tako doprinosi svojoj zajednici. Volontiranje je nešto sasvim normalno u Sjedinjenim Državama. Tako sam i ja imao unaprijed dogovoreno volontiranje u jednoj osnovnoj školi u sklopu školskog sajma gdje sam naučio praviti „cotton candy“. Zajednica tamo funkcionira apsolutno drugačije nego kod nas u Hrvatskoj.

JE LI TE ŠTO RAZOČARALO?

Razočarao sam se sa stupnjem inovativnosti. Očekivao sam puno više fancy, cool stvari, tehnologija. Oni su sad na razini stvaranja koncepta, odnosno da se sad postojeće stvari dalje inoviraju. Jedan od primjera je Uber koji je kod nas tek u začetku dok kod njih postoji nekoliko tvrtki koje funkcioniraju po tom principu. Svi oni pokušavaju princip Ubera, Facebooka ili slično, primijeniti na drugim područjima. Tako je npr. na „Chicago Inovation Awards“ netko osmislio platformu gdje poznati restorani dolaze na radno mjesto i kuhaju zaposlenicima. I onda se rotiraju pa restorani kuhaju kod drugog poslodavca. Zaposlenici tako imaju priliku za manje novca dobiti nekakav obrok u pauzi koji će pripremiti kuhari iz poznatih restorana. To je bila nagrada u kategoriji inovativnosti, a zapravo je ideja kombinacija već postojećih različitih segmenata. Čak bih rekao da naši poduzetnici uopće ne kaskaju puno za Amerikancima, ali kod nas je najveći problem veličina tržišta. Neke ideje koje su dobile nagradu za inovativnost, kod nas su već iskušane, odnosno naši poduzetnici nisu uspjeli i propali su.

JESU LI PODUZETNICI U SAD-u POVEZANI S FAKULTETIMA ODNOSNO OBRAZOVNIM SUSTAVOM?

Jesu. Iz jednog jednostavnog razloga. Fakulteti su privatni. „Pravi“ fakulteti su privatni da se tako izrazim. Naime, Amerikanci imaju drugačiji sustav vrijednosti – ono što bi kod nas predstavljao skupi automobil, kod njih je fakultetsko obrazovanje. Kažu da se Amerikanci hvale s dvije stvari: koji su fakultet završili i gdje žive (lokacija). To im je jako važno i to je stvar prestiža. Obrazovanje je skupo, ali postoje stipendije koje olakšavaju studiranje. Kod njih se stvari ne percipiraju kroz novac u smislu koliko nešto košta, već koliko nešto vrijedi i vi znate ako završite prestižan fakultet da će vam se on isplatiti kroz nekoliko godina. Fakulteti se onda natječu koji će imati bolje programe, profesore, predavače, uspješnije poduzetnike jer onaj koji ima uspješnije poduzetnike kasnije ima uspješnijeg člana odbora fakulteta koji donira veću količinu fakultetu jer je i on ponosan što je završio taj fakultet, a postao je uspješan poduzetnik pa će i drugi isto tako i sve će se to vratiti zajednici naposljetku. To je zapravo začarani krug uspjeha u Americi. Oni vjeruju u tržište i da sve treba biti na tržištu, uključujući i fakultete. To je nešto što bi i kod nas moglo funkcionirati. Recimo da se svakom studentu koji prođe državnu maturu i želi studirati dodijeli vaučer u vrijednosti studiranja i da onda sam student odluči na kojem će fakultetu „unovčiti“ taj vaučer. I onda bi vrlo jednostavno vidjeli koji fakulteti dobijaju vaučere, a koji ne. Ovako kad imamo zadane kvote i kad znate da ćete upisati XY ljudi i da ljudi upisuju djecu na fakultete jer nema posla sa srednjom školom, to je nešto sasvim drugo.

ŠTO SI NAUČIO?

Sudjelovao sam na različitim događanjima gdje su se predstavljale ideje; na edukativnim programima za poduzetnike početnike, na različitim predavanjima gostujućih poduzetnika iz različitih sfera društva i poduzetništva kako bi doznao zašto su uspješni, što su radili, odnosno koja je tajna njihovog uspjeha i to je nešto što će svakako pomoći nama u radu kako bi mogli savjetovati poduzetnike koji dođu kod nas u Centar za poduzetništvo. Naučio sam da treba gledati puno šire od hrvatskih, ali i europskih okvira. Tendencija je ta da će tržište postati globalno i da se barijere uklanjaju. Oni poduzetnici koji su to primijetili na vrijeme, sada žive jako dobro od svoga rada. To se prvenstveno odnosi na one djelatnosti gdje barijere praktički ne postoje kao što je u IT sektoru koje se razvilo upravo zbog toga što jer tu nemate trošak transporta, neke skupe izvozne troškove i slično. Za proizvodne djelatnosti taj proces ide puno sporije i to je tu puno teže primijeniti. Ljudi koji se u Americi bave proizvodnjom automatski razmišljaju kako prodavati svoje proizvode putem web trgovine i to je ključ - kako naći put do kupca i dovoljno široku distributivnu mrežu. Kod nas je pak naglasak na proizvodnji, a tamo je naglasak isključivo na - kome i kako prodati nešto. I to je nešto što mi pokušavamo naučiti poduzetnike jer najvažnije pitanje u njihovoj poduzetničkoj ideji jest kome će prodati te kako i koliko će to naplatiti. Nakon toga krećemo zatvarati financijsku konstrukciju, vidjeti ima li ideja financijskog smisla kada se stavi omjer troškova i prihoda koji se planiraju i mogu ostvariti.

KAKO ĆE TVOJ PUT U SAD PRIDONIJETI RAZVOJU CENTRA ZA PODUZETNIŠTVO?

U Centru smo i prije promišljali i razmišljali što raditi, u kojem smjeru ići, kako stvoriti više poduzetnika, kako osigurati da ljudi budu proaktivniji , da preuzmu inicijativu, da budu aktivni sudionici i kreatori svoga života.

Ljudi misle da će se netko drugi pobrinuti za njih, u smislu rekli su nam roditelji da idemo na fakultet pa ćemo nakon toga dobiti dobar posao, a to se kod većine nije ostvarilo. Stvari se u životu mijenjaju konstantno i ne funkcioniraju isto danas i prije deset ili dvadeset godina. Moramo prihvatiti tu promjenu ili jednostavno nećemo biti uspješni u životu. Ključ je u što ranijem uključivanju djece u poduzetništvo, s naglaskom na poduzetničko ponašanje, a to prije svega znači učiti ih kako biti proaktivni i kako pristupati rješavanju problema. Želja nam je djeci vrtićkog uzrasta približiti poduzetništvo. To ne mora biti ništa intenzivno, svega nekoliko sati godišnje, čisto da probudimo svijest o poduzetništvu. S osnovnim i srednjim školama smo već radili i nastavit ćemo i dalje raditi. Bojimo se da je na putu od vrtića do fakulteta, netko djecu metaforički lupao po glavi i govorio im da ne budu proaktivni, da se zaposle u državnoj firmi i da čekaju bolje sutra. To tako ne može funkcionirati, ako želimo živjeti u boljem, naprednijem i sretnijem društvu.

S druge strane mi smo organizacija koja se bavi ljudima. I to je nešto što će biti tako dokle god sam ja u Centru za poduzetništvo. Mi ne gradimo zgrade, ne gradimo poduzetničku infrastrukturu, to rade neki drugi, ali tko će koristiti tu infrastrukturu ako ne bude poduzetnika, ako ne bude ljudi koji će imati ideje i htjeti ih realizirati. Bojim se da je u našoj zajednici, u društvu, premali naglasak stavljen na ljude. Oslanjamo se previše da će se poduzetnici stvoriti čarobnim štapićem ako im sagradimo zgradu i nazovemo ju akceleratorom ili slično i onda će poduzetnici sami doći i koristiti tu zgradu. Neće znati ni što je akcelerator ako im nitko nije objasnio što je to i koja je uloga akceleratora i što sve tamo mogu dobiti. Želimo educirati ljude od djece vrtićke dobi pa kroz osnovnu i srednju školu potaknuti ih da budu proaktivni, da rješavaju probleme, da se uključe u zajednicu jer ako taj način ponašanja usvoje u ranoj dobi, kasnije je samo pitanje vremena koja će im ideja biti dovoljno zanimljiva da ju krenu proučavati i aktivno se njome baviti. Ne moraju svi biti poduzetnici, ali sigurno ćemo na taj način povećati broj poduzetnika u društvu i broj poduzetnih ljudi, a to je jedini način da društvo napreduje i razvija se. Drugačije mislim da ne možemo promijeniti svijet u kojem živimo.

Fotografije

Nora Petrović

Nora Petrović

-

Ministarstvo poduzetništva i obrta

Centar za franšizu

Ministarstvo socijalne politike i mladih

Grad Osijek

Osječko-baranjska županija

Vodovod Osijek

Newsletter

Upiši se i prvi saznaj novosti Centra za poduzetništvo

Partneri

Agencija za regionalni razvoj Virovitičko-podravske županije

www.ravidra.hr

Centar za politiku razvoja malih i srednjih poduzeća i poduzetništva

www.cepor.hr

Ekonomski fakultet u Osijeku

www.efos.unios.hr

Elektrotehnički fakultet Osijek

www.etfos.unios.hr

Grad Osijek

www.osijek.hr

Hrvatska agencija za malo gospodarstvo, inovacije i investicije

www.hamaginvest.hr

Hrvatska banka za obnovu i razvitak

www.hbor.hr

Hrvatska udruga poslodavaca

www.hup.hr

Hrvatski zavod za zapošljavanje

www.hzz.hr

Ministarstvo poduzetništva i obrta

www.minpo.hr

Osječko - baranjska županija

www.obz.hr

Poduzetnički centar Pakrac

www.pc-pakrac.hr

Poduzetnički inkubator BIOS

www.inkubator.hr

Poduzetničko razvojni centar Općine Erdut

www.porc.opcina-erdut.hr

Poslijediplomski studij poduzetništvo

www.psp.efos.hr

Regionalna razvojna agencija Slavonije i Baranje

www.slavonija.hr

Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

www.unios.hr